|
Niz: Radovi, knjiga 22.
Zagreb 2010. |
RIJEČ UREDNIKA
1. U knjižnom nizu “Radovi” objavljena je 2008. godine
prva knjiga dr. Miroslava Akmadže s naslovom “Crkva i država”.
Ovo je druga knjiga s istim naslovom. Obje knjige, prva iz
razdoblja 1945.-1952., a ova druga, iz razdoblja 1953.-1960.,
donose najznačajnije isprave nastale u međuodnosu državne i
crkvene vlasti u vrijeme komunističkoga režima. Premda se radi,
rekli bismo, o “golim” ispravama, u njima se zrcali raznolikost
i zapretenost tadašnje društvene stvarnosti, koja je nakon
višestoljetnoga uhodanoga suživota političkih i crkvenih službi,
Katoličku crkvu postavila u nezavidno podređeni položaj.
Komunistička je vlast imala u svom programu brisanje vjere i
svakog vjerskog očitovanja iz javnoga života. Taj se program
ostvarivao na najsvirepiji način, pa čak i gaženjem
proklamiranih ustavnih i zakonskih sloboda i prava. Zakoni koje
je pod utjecajem međunarodne politike donosila državna vlast
davali su određene slobode i određena prava i vjerskim
zajednicama. No, u stvarnosti su te slobode i ta prava gažena od
strane same vlasti na svim njezinim razinama. Stoga je u mnogim
slučajevima Katolička crkva bila ta koja se borila za poštivanje
donesenih zakona, dok su državna tijela nezakonitim putem gazila
izglasana prava.
Čitajući ovdje objavljene isprave, nisam mogao a da ne zapišem
neke slučajeve koji su mi se, danas, nakon pedeset godina od
njihova nastanka, duboko urezali u pamet i dušu. Ti izabrani
slučajevi, a kakvih ima još mnogo unutar ove knjige, pokazuju
svirepost komunističke državne vlasti prema Katoličkoj crkvi i
njezinim pripadnicima.
Ova knjiga, više nego li prva knjiga, donosi isprave koje se
odnose na sve biskupije unutar tadašnje državne zajednice.
2. Zloupotreba novinara! Državni je režim nakon prekida
diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom promijenio taktiku u
odnosu prema Katoličkoj crkvi. Nije više nastupao otvoreno
neprijateljski, već se poslužio novinarima da neprestano pišu
protiv Katoličke crkve. Stoga je čak ministar dr. Svetozar Ritig
(inače, prije političke službe djelovao je kao svećenik
Zagrebačke nadbiskupije), 2. veljače 1953. pisao Predsjedništvu
vlade NRH: Ovdje i ja naglašujem da bi bilo potrebno popustiti u
protuvjerskoj kampanji u štampi. No, popuštanja nije bilo.
Protuvjersko pisanje dobivalo je sve dalje sve više prostora.
Nezadovoljna postignutim rezultatima protuvjerske kampanje,
Savezna komisija za vjerska pitanja osnovala je početkom 1955.
godine čak Odjel za promičbu. Komisija je zaključila da treba
više koristiti novinare i preko njih izvršavati određene
zadatke, te u tu svrhu izabrati pogodne novinare (usp. izvor u
bilješci).
Na prigovor zagrebačkoga nadbiskupa-supomoćnika Franje Šepera o
lošem novinarskom pisanju Frane Barbierija, UDB-in mu je
službenik (vjerojatno Boris Ilej), u razgovoru 15. ožujka 1956.,
odgovorio da je Barbieri slobodan novinar i publicist, koji
svojim vlastitim novinarskim sredstvima prikuplja podatke i za
njih odgovara. Veća ili manja solidnost u radu stvar je njegove
osobne novinarske reputacije, kaže udbaš. Taj bi odgovor bio u
redu, da Barbieri nije bio jedan od angažiranih novinara u
protuvjerskom pisanju!
3. Podanički sustav! U državi je uveden podpuni podanički
sustav. Taj se sustav očitovao u tome, što je pojedinac,
državljanin, morao doći moliti predstavnika vlasti za ostvarenje
svakoga svoga prava, premda su ta prava pripadala baštini
najosnovnijih ljudskih prava. Kad je riječ o crkvenim ljudima,
oni su svoje molbe morali upućivati Komisije za vjerske poslove.
Kod toga su molitelji, bilo to biskupi, svećenici ili tko drugi,
od članova te Komisije podučavani, gotovo indoktrinirani, kako
se trebaju ponašati u novom socijalističkom uređenju države.
Zanimljiv je i jako je rječit stav sugovornika (Franje Šepera,
Inocenta Zrinskog, Gracija Ivanovića) s članovima Komisije za
vjerska pitanja, koji gotovo redovito mole da se o njihovom
dolasku u Komisiju i o razgovoru u Komisiji ne govori u
javnosti, niti se ikoga obavješćuje, jer bi imali neprilika
unutar crkvenih krugova. Tim su stavom crkveni ljudi poručivali
članovima Komisije da svojim dolaskom u Komisiju čine gotovo
nezakoniti čin, kojega se srame pred javnošću. Došli su u
Komisiju samo zato jer su morali doći. Članovi Komisije u svojim
“zabilješkama” razgovora nisu dali do znanja da bi takvim stavom
svojih posjetitelja bili povrijeđeni. Očito, zbog svoje politike
prisiljavanja na podaništvo nisu mogli uvidjeti tu “finu nijansu
uvrede”.
Zbog podučavanja i nametanja podaništva neki se biskupi dugo
nisu odlučili posjetiti Komisiju za vjerska pitanja, premda je
to ona od njih očekivala. Tako je zagrebački
nadbiskup-supomoćnik Franjo Šeper dugo odugovlačio posjet
Komisiji. Krčki biskup Josip Srebrnić došao je na razgovor tek
21. listopada 1958. i to zbog toga da čuje objašnjenje zašto mu
nije izdana putovnica za put u Rim. Biskup Srebrnić, za razliku
od drugih biskupa, pokazao se u svom nastupu vrlo čvrst i
dosljedan. Nije prihvatio samo podučavanje, već se svojim
mišljenjem suprotstavljao. Predsjedniku Komisije, Josipu
Gržetiću, rekao je nekoliko puta da je on za suradnju, ali samo
na kulturnom i vjerskom polju, a ne na političkom polju. Na
kraju razgovora istaknuo je da će si dozvoliti još koji puta
doći na “diskusiju” u Komisiju.
Da bi opravdao Šeperov nedolazak u Komisiju za vjerska pitanja,
njegov pomoćni biskup Josip Lach rekao je (10. ožujka 1959.)
Zlatku Fridu, tajniku Komisije, “da je nadbiskup Šeper
vjerovatno mnogo izriban, kad je bio u Komisiji, pa zato neće
sada da ide ponovno”.
Komisija za vjerske poslove, kako ju je procijenio
nadbiskup-supomoć¬nik Šeper, malo je mogla pomoći Crkvi, jer ona
“i nije postavljena da nešto ozbiljno uzima u svoje ruke”, kako
prenosi Šeperovo mišljenje dr. Josip Ritig u pismu od 10.
prosinca 1958., već je njezina uloga bila da podučava i
ideološki usmjeruje katoličke biskupe.
U razgovorima s crkvenim ljudima službenik UDB-e je prijetio
svojim sugovornicima poduzimanjem oštrih mjera protiv njih zbog
nečega učinjenog od strane tih istih ljudi, ali što je to
učinjeno, nije im nikada izričito rekao. Na upit
nadbiskupa-supomoćnika Šepera, što je on to skrivio, udbaš Ilej
mu je u razgovoru (16. siječnja 1959.), kao i obično, rekao da
on, tj. Šeper to najbolje zna što je njegova krivnja. Na
ponovljene upite, “službenik unutrašnjih poslova insistirao je u
tvrdnjama, da Šeper sasvim točno znade o čemu se radi i na što
se primjedbe odnose”. Kad je Šeper molio da mu se konkretno
kaže, a ne tako maglovito, udbaš ponovno kaže, “da on sigurno
veoma dobro znade, što je govorio i s kakvom je namjerom
govorio”. Tako je Šeper u svojoj ustrajnosti saznao da se nije
radilo o nikakvom stvarnom prekršaju, već o izrečenoj riječi.
Ovakvim je postupkom UDB-a željela pokolebati i unijeti sumnju u
one koji im nisu bili po volji. Željeli su unijeti strah i
nesigurnost u postupanju crkvenih ljudi. Konačno, željeli su da
crkveni ljudi prihvate komunistički i diktatorski mentalni sklop
i da razmišljaju kao što su razmišljali komunisti.
Kad je Šeper davao obavijesti o Stepinčevu zdravlju, koje je
namjerno narušeno u zatvoru, tada je on, po tvrdnjama udbaša
Ileja, činio neprijateljsku djelatnost. Naime, o Stepinčevu se
zdravlju nije smjelo govoriti.
4. Nepravde i licemjernost! Zakonsko uređenje
cjelokupnoga života u komunističkoj državi bilo je vrlo
nepravedno. To se očitovalo u tome što su zakonodavci u zakonske
propise prenijeli svoj negativan stav prema vjeri i vjernicima.
Komunistički političari, doduše, ističu u razgovorima i u
pismima “zakonske propise” kojih se oni drže. No, nije im palo
na pamet da su oni te zakone donijeli na taj način da su iz
zakonskih okvira izgurali veliki dio vlastitoga naroda. Kako bi
opravdali takvu opću nepravdu, neprestano su isticali odvojenost
Crkve od države. To isticanje služilo je zapravo samo tome da se
Crkvu onemogući u bilo kakvom djelovanju.
Beogradski nadbiskup Josip Ujčić piše 21. siječnja 1953.
ministru dr. Svetozaru Ritigu, predsjedniku Vjerske komisije
Narodne Republike Hrvat¬ske: Ako se primjenjuju načela Ustava u
prijateljskom smislu, mogu se sva pitanja najskorije riješiti, i
to bez svakih trzavica. No, prijateljskog odnosa prema
Katoličkoj crkvi nije bilo na strani komunističkih vlastodržaca.
Za stanje tadašnje neslobode i gaženja osnovnih ljudskih prava,
znakovit je slučaj krčkoga biskupa Josipa Srebrnića, kojemu
tadašnja komunistička vlast nije dopuštala putovanje u
inozemstvo. U njegovom se slučaju najbolje vidi kako su se
Komisija za vjerska pitanja i Državni sekretarijat za unutrašnje
poslove postavljali iznad Ustava i iznad međunarodne Konvencije
o ljudskim pravima, koju je podpisala i tadašnja Jugoslavija, a
koja jamči svim ljudima slobodno putovanje u inozemstvo. No, u
diktatorskom režimu komunističke Jugoslavije pojedina državna
tijela prisvojila su si “diskreciono pravo” da određuju tko
smije, a tko ne putovati, mimo bilo kakve sudske presude. Kao
što je već navedeno, biskup Srebrnić nije htio doći u Komisiju
za vjerske poslove na razgovor, pa mu ona nije htjela dati
zeleno svjetlo za putovnicu.
Na sva nastojanja predstavnika vlasti da bi se trebalo
razgovarati što više radi sređivanja odnosa, krčki biskup Josip
Srebrnić je (29. srpnja 1959.) najbolje ocijenio neuspjeh takvih
nastojanja, riječima: “da su kontakti pretstavnika Crkve i
vlasti apriori osudjeni na neuspjeh, jer se mi ideološki
razilazimo, jer se radi o komunističkoj ideologiji, koja ide za
ugušivanjem Crkve”.
Nevjerojatno je kako su državne vlasti lako pravdale zakonske i
ustavne prekršaje članova svoje komunističke stranke, tumačeći
te prekršaje kao ideološku borbu protiv zaostalosti crkvenih
ljudi. Ta ideološka borba, točnije kršenje Ustava i zakona, bili
su poželjni, tim više, ako je svećenik bio zauzet u svom
svećeničkom i dušobrižnom poslu. Lijepi primjer o tom izvrnutom
odnosu vidi se kod učitelja Steve Mimića u Bruškoj i župnika
Grge Butura u Rodaljicama, Zadarska nadbiskupija. Učitelj Mimić
smio je nekažnjeno kršiti ustavom i zakonima zajamčeno pravo na
slobodu i vjeroispovijed, samo zato što je župnik Butur bio
“veoma aktivan u okupljanju djece na vjeronauk i da se služi
svim sredstvima da ih privuče u crkvu...”.
Licemjernost vlastodržaca bila je na najvećoj mogućoj visini.
Vlast je kršila ustavna i zakonska prava pojedinaca i ustanova,
da bi zatim oštećenom predbacivala da je u svom prosvjedu
uvredljiv. Tako je Okružni sud u Splitu, zbog nekih prekršaja
pojedine osobe, kaznio čak pet školskih i odgojnih ustanova
zatvaranjem na 6 i 8 godina. Kad su dalmatinski biskupi razložno
i činjenicama prosvjedovali protiv tog postupka (28. kolovoza
1956.), službenik Savezne komisije za vjerska pitanja žali se
beogradskome nadbiskupu Josipu Ujčiću da je način izražavanja
tih biskupa “uvredljiv i neuobičajen u saobraćaju sa državnim
vlastima i da ne može koristno doprineti rešavanju konkretnih
pitanja, niti uopšte normalnim odnosima Crkve i države” (22.
listopada 1956.). Kod toga taj službenik upućuje na daljnji
pravni postupak, za koji su sami biskupi već ustanovili da ne
postoji, te “vraća” predstavku nadbiskupu Ujčiću, jer postoji
predpostavka da je ona napisana s njegovim znanjem. Tako je
vlast bahato odgurnula od sebe problem koji je stvorila i dalje
ju taj problem nije zanimao.
Samovolja i protuzakonitost u postupanju pojedinih tijela vlasti
očitovala se osobito kada je pojedinim crkvenim ustanovama
oduzimana njihova imo¬vina. Na takvu protuzakonitost sasvim
izričito upućuje apostolski upravitelj Zadarske nadbiskupije,
biskup Mate Garković (27. rujna 1960.), u slučaju podruštvljenja
kuće u Svetom Filipu i Jakovu, koja je vlasništvo zadarskoga
sjemeništa Zmajević. U žalbi na prvostupanjsko rješenje biskup
iznosi razloge zbog kojih se ta zgrada ne može podruštvoviti, a
to ponajprije jer to nije poslovna ni najamna zgrada, ali
kotarska vlast odbija žalbu s obrazloženjem da je to prevelika
kuća za ljetnikovac, pa zbog toga ju treba podruštvoviti, tj.
oduzeti od vlasnika. Vlast se uopće ne obazire na činjenice,
nego provodi ono što je već unaprijed odlučila provesti, bez
obzira na činjenice, bez obzira na zakonitost, a najmanje na
pravednost. Tako su oni, protiv kojih su donošeni zakoni - a to
su često bili crkveni subjekti, morali braniti te iste zakone od
onih koji su ih donosili, a zatim i kršili, a to su bili
vlastodršci. Stoga biskup piše: Gospodarsko zemljište po naravi
stvari ne spada pod odredbe Zakona o nacionalizaciji, pa
naprosto čovjeku pamet stane, kako lagano i ležerno dotične
komisije mogu prelaziti preko svega i crkvenoj organizaciji
oduzimati njihovu imovinu, gazeći preko svih zakon¬skih propisa
i načela socijalne pravde zakonitosti ispravnog poretka. Ne može
biti motiv nacionalizacije toga zemljišta ‘sve je to potrebno
odgojnom Zavodu’ [tj. državnom]. Dokle bi došli sa takvim
‘pravnim’ načelom?
Nepravedni i nezakoniti postupci vlasti očituju se u postupnom
oduzimanju prava i posjeda vjerskim zajednicama na temelju
prijašnjih nezakonitih odluka. Tako je zbog rješavanja stambenih
poteškoća vlast nametnula prinudne stanare u pojedine crkvene
zgrade, da bi onda koju godinu kasnije ustanovila da su to
najamne zgrade, te ih je 1958. po Zakonu o nacionalizaciji
najamnih zgrada i građevinskog zemljišta podruštvovila i tako
trajno otuđila od njezinih zakonitih vlasnika. Lijepo to
oslikava senjsko-modruški biskup i apostolski upravitelj Riječke
biskupije, Viktor Burić, u svojoj predstavci od 19. prosinca
1960. On piše: Ovom zgodom ne možemo ujedno a da ne izrazimo
svoje čuđenje, da je prvostepena Komisija za nacionalizaciju
prešla preko utvrđenog činjeničkog stanja, tj. preko dokazane
okolnosti, da smo deposedirani iz te zgrade na temelju
nezakonitog akta stanbenog organa i takovo stvoreno nezakonito
stanje na štetu ove vjerske zajednice uzela kao stvarno i pravno
stanje u smislu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada. Nije
još nikada stanje stvoreno na osnovu nezakonitih akata upravnih
organa ono stanje, na osnovu kojega može drugi organ donositi
svoje odluke, koje bi bile na zakonu osnovane. No, takva
upozorenja na očito kršenje zakona i same pravednosti, rijedko
su kada donijele ispravak nezakonitosti od strane same vlasti,
jer njoj je bio cilj oduzeti (oteti), bez obzira na koji način.
5. Neki pojedinačni slučajevi! Franjevac Pio Polonijo,
poglavar franjevaca samostanaca, pokazao se u razgovoru s
komisijinim službenikom Vladom Kukom (25. travnja 1960.) na
visini svoje službe. Otvoreno je raspravljao o nepravdama koje
su on i općenito vjernici osjetili od strane vlasti.
Zanimljiv je stav franjevca Dinka Filipija, provincijala
franjevaca trećore¬daca, koji razmjerno često dolazi na
razgovore u Komisiju za vjerska pitanja. Tako i 9. veljače 1960.
razgovara sa Zlatkom Fridom. Nastoji uvjeriti svoje sugovornike,
predstavnike komunističke vlasti, o svojoj lojalnosti “narodnoj
vlasti”. Osuđuje postupke svojih redovnika i ograđuje se od
njih, osobito od Rudolfa Jeraka, koji je bio podvrgnut
političkom postupku i robijanju. Nakon izrečene presude Jeraku,
na upit Zlatka Frida, što misli poduzeti, Filipi odgovara da su
oni, franjevci uložili “žalbu na Vrhovni sud, i da su to uradili
iz obzira prema narodnoj vlasti, da se ne misli da ignoriraju
samu presudu”. Zanimljivo! Filipi ulaže žalbu na presudu protiv
Jeraka, da bi ga zatim u tom političkom razgovoru osuđivao kao
krivca, kojega se gotovo odriče. Ali ne ulaže žalbu da bi
pomogao Jeraku, već da bi iskazao poštovanje “narodnoj vlasti”
koja ga je osudila! Do takvog apsurdnog stava dovodila je
službena komunistička politika koja je prisiljavala ljude na
podaništvo, ne birajući ni sredstva osude na višegodišnju
robiju. Filipi, zasigurno, nije bio jaki značaj, poput biskupa
Srebrnića ili nadbiskupa Stepinca, koji se nisu dali
manipulirati, već su i političkim vlastodršcima rekli istinu u
oči, a ona je bila nepovoljna za vlastodršce.
Razgovori u Komisiji služili su i za zastrašivanje. Tipičan je
primjer tomu razgovor (24. veljače 1960.) tajnika Komisije,
Zlatka Frida, s dr. Jankom Oberškim, dekanom Bogoslovnoga
fakulteta, nakon održanoga Oberškovog spomen-govora o pokojnom
nadbiskupu Stepincu. Vlasti se nisu sviđale Oberškove riječi, a
očito nisu bile ni utužive po tadašnjim zakonima, ali su bile
neugodne za vlast. Stoga mu se u razgovoru prijeti sudskim
postupkom, a zapravo ga se želi uplašiti kako ne bi svoj govor
širio dalje, među studente i osobito u inozemstvo.
Stavovi pojedinih svećenika, npr. dr. Dragutina Kniewalda i dr.
Dragutina Hrena, prema nadbiskupu, bl. Alojziju Stepincu,
izneseni u razgovorima u Komisiji za vjerska pitanja, pomalo
iznenađuju. Ili se radi o stvarnim stavovima kojima dotični
svećenici očituju loš sud o Stepincu, ili se radi o podmetanju,
bilo s jedne, bilo s druge strane, tj. o podmetanju dotičnih
svećenika Komisiji, kako bi postigli neke svoje ciljeve, ili o
podmetanju Komisije tim svećenicima, kako bi preko svojih
zapisnika mogli činiti daljnji pritisak na sve buduće
sugovornike. Istinu je iz samih zapisnika teško doznati. No,
svakako treba imati na umu da su to jednostrani zapisnici, tj.
zabilješke, koje ne odražavaju stvarno stanje sugovornika, već
jednostranu prihvaćenost (percepciju).
6. Pitanje doušništva! Komunističke vlasti uspjele su
ustrajnim nastojanjem u razgovorima pridobiti dio crkvenih ljudi
koji su rado dolazili na razgovore u kojima su obavještavali o
svemu što se u njihovom okruženju događalo, povlađujući kod toga
odlukama i potezima vlasti, a kritizirajući poteze crkvenih
ljudi. Takvi sugovornici s komunističkim vlastima bili su
nadbiskup beogradski Josip Ujčić, svećenici dr. Eduard Žilić,
dr. Mijo Pišonić, i drugi. Neke od njih prati glas da su bili
udbini doušnici. Oni to nisu morali biti tajno, kad su to činili
javno! Upoznavši sadržaje razgovora koji su vođeni u Komisiji za
vjerska pitanja, postaje bezpredmetno govoriti o njihovom
doušništvu (preko UDB-e), ali treba postaviti pitanje njihove
nezrelosti i nedoraslosti dotičnom političkom trenutku, budući
da nisu uvidjeli da je svaka njihova riječ predmet prosudbe i
pomoć bezbožnoj vlasti za daljnje manipulacije s crkvenim
ljudima.
7. Kod čitanja mnogih zapisnika o razgovorima crkvenih i
državnim predstavnika, treba imati na umu da su to zapisnici,
odnosno najčešće samo zabilješke ili izvješća, koja su
sastavljali predstavnici državne vlasti. To nisu, dakle,
zapisnici koje bi podpisivale obje razgovorne strane, već
jednostrane zabilješke, koje redovito predstavljaju jednostrano
viđenje poteškoća i tumačenje stavova crkvenih predstavnika od
strane državnih predstavnika.
Državni su se predstavnici u razgovorima usredotočivali redovito
na pojedinačne poteškoće, pozivajući crkvene predstavnike da im
ih iznose, pa će ih oni rješavati. Tako je, uistinu, često i
bilo. No, te poteškoće izvirale su iz opće duhovne klime u
državi koja je bila protucrkvena i protuvjerska. Biskupi su to
dobro uviđali i na to kod pojedinačnih razgovora skretali
pažnju. U tom smislu zavrjeđuje pozornost predstavka Biskupske
konferencije od 23. rujna 1960. u kojoj su biskupi iznijeli
Saveznom izvršnom vijeću sve načelne poteškoće u odnosu Crkve i
države, iz kojih nastaju pojedinačne poteškoće na nižim razinama
vlasti.
Iznoseći ovdje ovih nekoliko slučajeva želim Ti, poštovani
čitatelju i poštovana čitateljice, pobuditi zanimanje za ove
objavljene isprave u kojima je skrivena sva težina života
vjernika pod komunističkim režimom u drugoj polovici XX.
stoljeća. Istovremeno zahvaljujem piscu knjige, kao i svima koji
su doprinijeli njezinom objavljivanju.
Sve na veću slavu Božju!
U Zagrebu, 18. travnja 2010.
Stjepan Razum zc |
