Stanko ANDRIÆ, Benediktinski samostan Svete Margarete u Bijeli.

Izvorni znanstveni rad. Str. 9-122.


Sažetak

   

U prilogu se na temelju rašèlambe svega poznatog izvornoga gradiva prikazuje pred­turska povijest samostana Sv. Margarete u Bijeli (kod Daruvara), jedinog pouzdano dokumentiranog benediktinskog samostana na podruèju srednjovjekovne Zagrebaèke biskupije. Prema saèuvanim izvorima, taj je samostan izrastao iz svojevrsne podružnice koju je na svome posjedu u zapadnom prigorju Papuka osnovala opatija Sv. Margarete iz srijemskoga Grabova. Poslije višedesetljetne krize uprave u potonjoj opatiji, ustanova u Bijeli postala je tijekom zadnje treæine 14. stoljeæa glavno sjedište opata i pravi samostan. Slijed opata i neredovnièkih nadarbenika (komendatara) prekinuo se na duže vrijeme oko prijeloma 15. i 16. stoljeæa, kada je utvrðena opatija u Bijeli skupa sa svojim velikim vlastelinstvom dospjela u ruke jajaèkih banova, a redovnièki život u njoj zamro. Poslije obnove 1513. opatija je pod vrhovništvom panonhalmskih opata poživjela do 1530-ih godina, kada se pred neposrednom prijetnjom turskoga osvajanja konaèno ugasila.

 

Résumé: Le couvent bénédictin de Sainte-Marguerite à Bijela.


Dans la présente étude, on se propose de démontrer, sur fond d'analyse de tout le matériel original connu, l'histoire précédant la période de l'occupation ottomane du couvent bénédictin de Sainte-Marguerite à Bijela (près de Daruvar), qui constitue le seul couvent bénédictin dépendant de l'évêché médiéval de Zagreb sur lequel on soit en possession d'une documentation fiable. Selon les sources qui parvinrent jusqu'à nous, ledit couvent est censé hériter d'une sorte de filière que l'abbaye de Sainte-Marguerite de Grabovo au Srijem fonda sur sa propriété située dans les environs de la montagne Papuk (dans sa partie Ouest). A la suite d'une crise qui avait affecté, pendant plusieurs décennies, la susdite abbaye, l'établissement de Bijela devint, durant le dernier tiers du XIVième siècle, le siège de l'abbé et assuma les fonctions d'un véritable couvent. La suite des abbés et des commendataires se vit interrompue, pour une période plus longue, à la fin du XVième et au début du XVIième siècles, lorsque l'abbaye fortifiée de Bijela, ensemble avec sa propriété féodale, tomba en mains des bans de Jajce, ce qui amena également l'interruption de la vie religieuse de l'abbaye. Après la restauration de 1513, l'abbaye continua à exercer ses fonctions, sous l'autorité de l'abbaye de Panonhalm, jusque dans les années 1530, lorsqu'elle s'éteignit finalement devant une menace immédiate de l'occupation turque. Traduit par Jelena Puškariæ.

(Objavljeno u godišnjaku „Tkalèiæ“, 9./2005., br. 9)